Ove sedmice potresao me je Tweet kolege. Tema je bila stigma vezana za poremećaje uzrokovane upotrebom droga. Pisao je o tome kako je na sahrani rođaka koji je umro vrlo mlad uslijed predoziranja heroinom, član porodice bešćutno oklevetao mrtvog čovjeka i vješto ga “ okarakterisao”. Poruka je bila “on uopšte nije bio kao mi”.
Ova metoda etiketiranja, okrivljavanja, primjene stereotipa i oduzimanja ljudskosti – sličnosti sa drugim ljudima – osobama s poremećajima uzrokovanim upotrebom droga može pomoći u trenutačnom efikasnom distanciranju od užasa i boli ovisnosti i gubitka, ali je štetna za osobe pogođene ovisnošću, njihove porodice i ako ćemo biti iskreni i osobu koja koristi stigmatizirajući jezik.
Kao osoba sa ličnim iskustvom poremećaja uzrokovanog upotrebom supstanci i oporavka i sam sam bio izložen stigmatizaciji. Upravo sam napisao poglavlje knjige o tome. Ona vas umanjuje, diskredituje i prateća diskriminacija utiče na život. Često se nadograđujući na samo-stigmatizaciju, vanjski oblici stigmatizacije su pogubni i paralizirajući.
Nedavno su mi zapela za oko dva istraživanja stigme. U prvom istraživači porede javnu stigmatizaciju osoba sa poremećajem uzrokovanim upotrebom alkohola sa ostalim problemima sa mentalnim zdravljem.
Definisali su stigmu “kao proces u kojem su osobe obilježene kao autsajderi, predmet su stereotipa i predrasuda, te su izloženi diskriminaciji i socijalnoj distanci.
Zaključili su da su “stigmatizirajuća uvjerenja i ponašanja prema osobama sa poremećajima uzrokovanim konzumacijom alkohola bila generalno veoma prisutna i obično izraženija nego prema osobama s depresijom ili šizofrenijom.”
Tačnije, osobe sa poremećajem uzrokovanim upotrebom alkohola (Alcohol Use Disorder – AUD) obično se percipiraju kao opasnije i odgovornije za svoje stanje, te se suočavaju sa većom željom za socijalnom distancom i višim stepenom prihvatanja strukturne diskriminacije od osoba s poremećajima koji nisu povezani s supstancama.”
Rezultati istraživanja su postavili neke izazove obzirom da je sve komplikovanije nego što se čini. Uokvirivanje poremećaja uzrokovanih upotrebom alkohola kao mentalne bolesti, čini se, smanjuje izražavanje ljutnje u drugima, ali povećava izražavanje straha.
Autori kažu: “Ako se alkoholizam smatra stabilnim stanjem nalik osobi, a povezan je sa pretpostavkama o “lošem karakteru”, krivnja i osjećaj ljutnje mogu biti manje izraženi, ali strah i socijalna isključenost su ipak visoki.”
Suprotno tome, ako se smatra “lošim ponašanjem”, odnosno stanjem koje treba prevazići, moralne osude i krivnja osoba s poremećajem upotrebe alkohola bi mogla biti okrutnija, što bi dovelo do veće diskriminacije i socijalne isključenosti.”
Ove dileme i prividne kontradiktornosti se trebaju još istražiti, ali jasno je da se osobe koje imaju poremećaj uzrokovan upotrebom alkohola smatraju opasnijima, odgovornijima za svoje stanje i da će vjerovatnije doživjeti više distanciranja i diskriminacije nego osobe sa drugim mentalnim poremećajima.
Norveški istraživački rad pod nazivom ‘Nema se šta žaliti, bio je samo narkoman’ – stigma prema osobama ožalošćenim smrću povezanom s drogom’ na koji sam se gore pozvao, izazvao je razmjenu komentara na Twitteru. Ako prva studija govori umu, onda ova druga ide ravno u srce i emocije. Osjećao sam se ljutito i tužno čitajući je, ali drago mi je da jesam. Ove dve studije imaju i neke zajedničke teme.
Norveška trenutno provodi mnogo uticajnih istraživanja. U ovu studiju istraživači su uključili 255 osoba koje su izgubile nekog bliskog, a čija smrt je povezana sa drogom. Koristeći standardizirana i otvorena pitanja, a vezano za ono što su te osobe doživjele u periodu žalosti, analizirali su komunikaciju učesnika.
Gotovo polovina učesnika je “izvijestila o pogrdnim primjedbama bliske/šire porodice i prijatelja, kolega s posla, komšija, medija/društvenih mreža i profesionalaca”. Upravo tako, dok su tugovali i kada im je najviše trebala ljubav, utjeha i podrška, najbliži su davali okrutne, oštre komentare.
Sadržaj tih primjedbi, utvrđenih u podacima, grupisan je u četiri teme:
- Etiketiranje koje dehumaniziraju
- Neizgovorena i implicitna stigma
- Okrivljavanje preminulog
- Jedini i najbolji ishod
Rečeno mi je da je j# narkomanka i j# kurva koja nije zaslužila živjeti. Trebali su je odvesti na dan kad se rodila; nije imala pravo na život, a tuđi porezni novac koristila je kako bi se drogirala, prodavala se muškarcima varajući ih za novac. Takve djevojke bi i trebale umrijeti.
Rečeno za ženinu dvadesetogodišnju kćerku
Još citata:
To je bio izbor koji je on napravio, tako da je sve njegova vlastita krivica. Sretni ste što ste pošteđeni boli od kad je umro. Smrt ne bi trebala biti tako strašna stvar obzirom da on nikada nije želio pomoći sebi.
Prilično srceparajuće.
Jedna od stvari koja najbolje funkcioniše u rješavanju takvih stavova je da mi, koji imamo lično iskustvo, podijelimo svoje priče. Pokazalo se da kontakt s osobama sa ličnim iskustvom utiče na stigmu. Što se više može vidjeti da smo obična (zapravo, u smislu oporavka – izvanredna) ljudska bića, ‘isti kao’ umjesto ‘drugi’, to više razbijamo stigmu, sram i diskriminaciju. Ali to nije uvijek bez rizika.
Krajnji rezultat istraživača
Takva komunikacija je bila sramotna i okrutna, te je pridonijela marginalizaciji grupe ožalošćenih pojedinaca kojima je bila potrebna podrška, a ne izopštenje. Podizanje svijesti o postojanju stigme, povećanje znanja o tome zašto se ona događa i kako se prenosi u društvu može pomoći u smanjenju stigme.
Izvor: